Ponedjeljak, 22 Aprila, 2024
spot_img
NaslovnicaVijestiKalesijaMehmed Đedović: Počesto iz manjih mjesta dolaze dobre knjige i odlični pisci 

Mehmed Đedović: Počesto iz manjih mjesta dolaze dobre knjige i odlični pisci 

U utorak, 25. aprila, sa početkom u 17,00 sati, u Kalesiji će se održati promocija najnovije knjige Mehmeda Đedovića “Šta ćemo sad”. Tim povodom i objavljujemo ovaj intervju.

– Nedavno ste objavili knjigu “Šta ćemo sad”. O kakvoj knjizi je riječ?

Đedović: Priča je pomalo izgubila primat u odnosu na roman, ali siguran sam da dobra priča i dalje ima svoje čitaoce i vrijedi da bude napisana. „Šta ćemo sad“ je knjiga priča koja je podržana od strane Fondacije za izdavaštvo Federacije BiH i objavljena u izdavačkoj kući Planjax iz Tešnja. Unutar knjige su nagrađene priče na raznim konkursima. Ja i danas volim pustiti priču u svijet bez potpisa autora i kad kao takva bude prepoznata, bude mi drago. „Šta ćemo sad“ prolazi kroz historiju Bosne i gleda je očima malog bosanskog čovjeka kojeg niko nikad ništa nije pitao, koji je najmanje dobijao, a najviše davao, pa sve do savremenih priča, ovovremenih. Unutar nje je i nekoliko priča o minulom ratu. Uglavnom napisanih u zadnjih nekoliko godina. Smatram da je pisac pisac i kad spava i kad hoda, i kad šuti i kad govori. On stalno piše, a nešto od toga uspije i zabilježiti u formi koja mu u tom momentu bude najprihvatljivija. Barem tako je kod mene, kada se ta voda nakupi onda nastane tekst.

 – Uskoro, tačnije, 25. aprila bit će pormocija ove knjige u Kalesiji. Znamo da ste imali promocije u mnogim gradovima. Je li isti osjećaj promovirati knjigu u nekim drugim gradovima i u svojoj Kalesiji?

Đedović: Pitanje je da li mi biramo ili nešto drugo odlučuje o tome gdje ćemo živjeti. Mislim da je danas manje važno gdje smo, jer negdje moramo biti, ali je važno, ako već pišemo kako to radimo i valja li to što radimo. Pisanje je takva vrsta zanata u kojoj nikad niste sigurni i uvijek, iznova potvrđujete to što radite. Kalesija odavno nije što je nekad bila. Počesto iz manjih mjesta dolaze dobre knjige i odlični pisci, nije nikakva garancija dobre knjige u tome gdje pisac živi i stvara. Jeste, razlikuju se promocije, onako kako se razlikuju i knjige i dobro da je tako.

 – Koliko ste zadovoljni čitalačkom kulturom u našem društvu?

Đedović: Navikavamo se na strašne stvari koje nam tokom godina ispiranja mozga postaju normalne. Jedno nam govore, drugo misle, a treće rade. Očekuju od nas aplauz i slijepu poslušnost i mi im to bez otpora dajemo. To je kultura nečitanja, puna diploma, ali bez znanja. Svima odgovaramo nenačitani i (ružno je reći) polupismeni. Samo nas knjiga spasiti može, ponavlja se stotinjak godina, ali mi ne volimo da se družimo s knjigom.

Teško nam je čitati i posmrtnice, pa radije gledamo samo fotografiju umrlog. Čudno je to jer nas sve upućuje knjizi i nauci; vjera, historija, jezik, tradicija, sve… Da ne bude zabune, uvijek je bio i ostao u najtežim vremenima jedan procenat ljudi koji je čitao. Oni se prepoznaju međusobno, posjećuju knjižare, razmjenjuju naslove, razgovaraju o knjigama i čitaju u vrijeme kada se svi žale da nemaju vremena ni za šta. Ali ne treba ni da se zavaravamo. Knjigu i misiju čitanja treba shvatiti vrlo ozbiljno i posvetiti joj se. Ja sam na putu čitaoca čitavog života i ne namjeravam odustati makar znao da je to izgubljena bitka. Zato se usuđujem reći da čitaoce treba odgajati i njegovati, jer što Nedžad Ibrišimović reče, dobar čitalac je rijedak kao i dobar pisac.

– Roman „Legionar“ je dobio dvije najprestižnije nagrade u našoj zemlji, Nagradu Skender Kulenović i Godišnju nagradu Društva pisaca.

Đedović: „Legionar“ duboko zalazi u historiju Bosne, ali iz perspektive običnog čovjeka preko čijih leđa su se lomili dogovori velikih i moćnih. Onoga kojeg svi tuku, a svi ga se plaše. Taj roman je nastao iz mnoštva svjedočenja, optužnica, dokumenata… Mislim da je drugačiji od knjiga koje su do tada pisane, jer zašto pisati o nečemu ako je to već neko uradio bolje i temeljitije. Za svaku knjigu se pripremam kao da nikad ništa nisam napisao, krajnje ozbiljno i duboko posvećeno. Književnost sam izjednačio sa životom i potpuno sam joj predat. Još malo pa će trideset godina od objavljivanja moje prve knjige. Dobra priča mi je bila i ostala temelj kvalitetnog književnog teksta.

Sve se nadaš da bi o kvalitetu statusa pisca u Bosni i Hercegovini trebao razmišljati neko drugi i ne dozvoliti da mu ljudi od pera umiru gladni i zaboravljeni, da ne moraju u starosti prodavati svoje knjige po kafanama da bi preživjeli. Na daš se, a život prolazi…

– Vaš roman „Staza mrkog medvjeda 1463.“ je dobio izuzetno pozitivne komentare. Možete li otkriti šta Vas je motivisalo za pisanje ovog romana?

Đedović: Godinama obilazim skrajnute i zaboravljene kule, tvrđave, zidine koje je rasulo vrijeme. One za koje znaju samo uporni istraživači i historičari. Susjed, Vratar, Perin, Soko, Dobor, Teočak… Trebalo je vremena da među tim pustim zidinama mogu osjetiti kako se odvijao život. Kroz ovu zemlju su marširali osvajači i vojske, Rimljani, Mađari, Kelti, ko sve nije. Nešto su uzeli, nešto ostavili. U prašini tih dalekih godina ostale su sjajne priče i veliki ljudi. Izazov je to za pisca, da zakorači i odatle ispriča priču.

Staza se dugo nije dala. Potrošio sam na nju devet godina života. Kada sam imao skiciranu prvu ruku teksta odahnuo sam.

Historija Bosne je bunar želja za pisca i ja ću te vode, vjerovatno opet piti. Jer čista je i ljekovita…

– Jedan pisac ne može postojati ako nema svoje čitaoce. Ko su Vaši čitaoci? Kako se čitaoci steknu, a kako izgube?

Đedović:Mogli bismo isto tako pitati kako se postaje, a kako ostaje piscem. Pisac ne razmišlja o tome, ne smije razmišljati. Radiš to što radiš i ideš dalje. Zanimljivo je da je kod nas, u Bosni, dosta onih koji su objavili knjigu, a sve manje onih koji su nešto pročitali. Dobar pisac čita, uči, nikada nije zadovoljan u toj mjeri da ne može bolje, a dobar čitalac bira knjige koje mu odgovaraju.

Ne treba se ni mučiti knjigama koje vas gnjave. Vremena se mijenjaju, ni ljudi nisu isti, nije ista generacija čitalaca, ne razmišljaju na jednak način, sve se promijenilo i mijenja se i dalje, pa i knjiga, a isto tako i pisci. Knjiga nalazi čitaoce, ali ih isto tako knjiga i gubi. Pisac tu dođe kao neki sporedni lik, bitna je knjiga, a godine rada i dobre knjige formiraju čitaoce koji idu za tom knjigom.

– Vi pripadate novoj generaciji književnika koja na području sjeveroistočne Bosne baštni tradiciju pripovijedanja koju su svojevremeno ovdje razvijali i čuvali: Derviš Sušić, Marko Marković, Meša Selimović… Da li su savremeni pisci uspjeli dostići nivo očekivanja čitalaca koji su decenijama navikli da sa ovoga prostora, gdje se osjeti miris Drine, uvijek dolaze dobra i vrijedna djela?

Đedović: U jednom momentu sam mislio da nije moguće dostići generaciju pripovjedača kakvi su bili Ćamil Sijarić, Branko Ćopić, veliki i neprevaziđeni Derviš Sušić, i mislim to i danas. Pogrešno je porediti se sa Sušićem ili nekim drugim, jer pisci su autentični i neponovljivi na svoj način. Danas mi se čini da u ovom dijelu Bosne imamo dobre, interesantne, čitljive pisce čije knjige će trajati.

Ne prođe godina a da na ovaj kanton ne dođe neka od velikih nagrada, u ruke pisca koji ovdje stvara i živi. Svako od nas ima svoj put, svoje knjige, priča priče na svoj način, i tek kad više ne bude bilo moguće popraviti, ispričati novu priču, kad se korice zatvore, tek tada će analiza onoga što smo učinili biti potpuna; sve dotle na nama je da radimo i ne poredimo se ni sa kim, a naročito sa veličinama kakve su Meša i Derviš.
Voda teče, mi smo dobili svoj komad vremena i na nama je kako ćemo ga iskoristiti. Budemo li čekali bolja vremena da pišemo knjige, snimamo filmove i slikamo, bojim se da ih nikada nećemo dočekati.

– Gdje nalazite teme i motive za ono o čemu pišete?

Đedović: S obzirom na to da ja puno čitam, da volim zaviriti iza zavjese, da mi nije mrsko otkrivati i obilaziti stare tvrđave, kule, bauljati po planinama, razgovarati sa ljudima, i opet dosta čitati, vjerujem da kao rezultat tih interesa nastaju priče koje pričamo. Nema lokalne priče, ima način na koji ju je pisac ispričao. Ja sam u svojoj literarturi vezan i za Drinu i za Dunav, za Drinu možda više, za ljude i događaje, za prošlost, sadašnjost i budućnost.

Jedna posebna dimenzija mog pisanja je i radoznalost po pitanju onoga što ne vidimo i ne čujemo, tajni koje se nalaze između neba i zemlje a čovjeku nije dato da ih pojmi. Volim vjerovati da je život malo veće čudo nego što smo mi to u stanju shvatiti, i da se ta velika i mala čuda svakodnevno događaju, ali mi to ne vidimo jer smo zabavljeni sobom i svojim problemima. Čitam i Pola Ostera i Derviša Sušića, Džulijana Barnsa i Sijarića, domaće i pisce u okruženju, crnu hroniku i recepte za kolače, pisci su sveznalice i moraju poznavati materiju o kojoj pričaju. I evo da preporučin na čitanje roman Almira Alića „Proždiranje“. Puno je dobrih pisaca čije knjige se ne vide, a odlične su i vrijedne vremena koje žrtvujemo da budu pročitane.

– Na čemu sada radite?

Đedović: Na nečemu se uvijek radi. Dosta tekstova ostane nedovršeno, ali se uz rad i trud koješta i uspije zaokružiti. Knjiga „Šta ćemo sad“ je tek izašla pa je najbolje za sad da pričamo o njoj, a ono što slijedi ni sam autor nije siguran u šta se tokom puta može izroditi.

VEZANE VIJESTI
- Advertisment -spot_img
- Advertisment -spot_img
- Advertisment -spot_img

POPULARNO